Ja se ne osjeæam da èinim nešto maleno niti nešto veliko. Kad pišem, ne èekam kad æe mi koja reèenica "pasti na pamet", ja svoje misli izvlaèim iz najskrivenijih dijelova svoje duše, najtamnijih dijelova svoga uma i nepoznatih dijelova svoga srca. Ja nemam inspiracije. Ja niti ne znam što je to, koja je definicija toga. Valjda nešto što me potièe da stvorim nešto iz nièega. Ja ne stvaram, ja tražim. Tražim ljepotu u prirodi, tajnu u pogledu, prijatelja u prijateljstvu, osobu u rijeèi, iskru u vatri... Ja sam prisiljena da tražim. Ništa mi nije poklonjeno, i ništa nisam našla na cesti. Svi mi tražimo. Cijeli život tražimo. Tražimo sreæu u materijalizmu, ljubav u novcu, osobu u mramornom kipu, dom u kamenu... Tražimo pogrešne stvari. Tražimo ono što nam ne treba. Dok tražimo, mi i izgubimo. Izgubimo osmijeh, dušu, sebe... Jednostavno, otiðu. Nekad i sama od sebe poželim otiæi. Osjetim hladnoæu u sebi i odletim što dalje od sebe. Poželim da ne moram tražiti, da mi sve padne sa neba u ruke. Stidim se svojih žuljavih ruku i izmuèenog tijela. Kada me netko pogleda, znam da ne vidi mene. Ali kako da oèekujem da me netko vidi, kad ni sama sebe ne vidim. U najsunèanijem danu ja sam izgubljena u tami. Dobro utabani put ja ne vidim. Kako i oèekujem da vidim, kad sam sve izgubila tražeæi. Prije nego što se naðem, ja sa iznova izgubim. Odletim.